Na prvi pogled, nema ničeg dramatičnog. Padine iznad Samobora izgledaju kao i mnoge druge: kamen, niska vegetacija, škrta zemlja koja ne obećava puno. Nema spektakla. A ipak, upravo se na takvim mjestima odlučuje sudbina vrsta koje ne postoje nigdje drugdje na svijetu. Dobro, gotovo nigdje, jer raste još na jednom mjestu u Sloveniji.

Samoborska gromotulja. Niska, gotovo neprimjetna biljka. Bez osobito prepoznatljivog oblika. Ne privlači pažnju. A toliko je posebna. I baš ona tiho nestaje. Ne zato što je uništavamo namjerno, nego zato što je ne vidimo. Ne vidimo njezinu važnost, njezinu ljepotu, njezinu ulogu u našim životima. Pa mora da je onda i stvarno nevažna! A nije. Upravo je ona tijekom protekle godine postala početna točka projekta Hrvatska divlja — pokušaja da se kroz jednu biljku ispriča priča o bioraznolikosti.

U Hrvatskoj raste više od pet tisuća biljnih vrsta. Dio njih vezan je uz vrlo specifična staništa, kao što su krški travnjaci, suhe padine, rubovi šuma i pukotine stijena. To su staništa koja na prvi pogled djeluju stabilno, ali su u stvarnosti izuzetno osjetljiva. Promjena načina korištenja prostora, napuštanje tradicionalnih praksi, sukcesija vegetacije, urbanizacija, klimatske promjene — sve to mijenja uvjete brže nego što se vrste mogu prilagoditi.

Imaju li ti gubici jasnu granicu? Ne, jer ne postoji trenutak kada nešto jednostavno “nestane”. Postoji samo postupno smanjivanje, fragmentacija, povlačenje. Pa kako onda ispričati priču o nečemu što se ne vidi? Projekt Hrvatska divlja nastao je iz potrebe da se takve priče učine vidljivima. Ne kroz spektakularne primjere, nego kroz precizne, lokalne priče.

Odabir samoborske gromotulje kao jedne od središnjih tema nije bio slučajan. Ona ne predstavlja samo jednu vrstu, nego cijeli niz pitanja na koja nemamo odgovore, ali ih sada tražimo. Želimo preispitati sebe i način na koji gledamo podneblje u kojem živimo. Što znači kada vrsta postoji samo na jednom mjestu? I što se događa kada se to mjesto promijeni?

U protekloj godini projekt se razvijao kroz slojeviti pristup. S jedne strane, oslanjao se na znanstvene podatke o rasprostranjenosti vrsta, njihovoj ugroženosti i ekologiji staništa. S druge strane, ti su se podaci prevodili u narativ koji može razumjeti i netko tko nikada nije razmišljao o bioraznolikosti. To nije jednostavan proces. Jer znanost traži preciznost, a svakodnevica traži smisao. Hrvatska divlja pokušava spojiti to dvoje.

Zanimljivo je da velik dio tog procesa ne počinje na terenu, nego u percepciji. Terenski rad bez terena. Kroz tekstove i objave projekt je postupno uvodio pojmove koji se rijetko nalaze u javnom prostoru: fragmentacija staništa, ekološki koridori, sukcesija, endemične i invazivne vrste, bioraznolikost. No umjesto da ostanu apstraktni, ti su pojmovi vezani uz konkretne priče: livade koje se kose ili više ne kose, rubove šuma koji se zatvaraju ili otvaraju, gradske površine koje gube ili zadržavaju svoju funkciju. Time se stvara nešto što bismo mogli nazvati mentalnom kartom bioraznolikosti.

Kako izaći iz teorije? Digitalni okvir zaintrigirao je svakoga tko je bacio pogled na pano ili pročitao tekst na webu. No edukacija kroz radionice, izložbe koje su prirodu unijele u urbani prostor i paneli na kojima su otvorena mnoga pitanja o odgovornosti svakoga od nas i budućnosti koju naši postupci oblikuju — sve je to promijenilo, ili barem počelo mijenjati, našu percepciju. Priroda je prestala biti apstraktna. Postala je konkretna, locirana, stvarna.

Jedan od važnijih pomaka projekta bio je prijenos teme bioraznolikosti u urbani kontekst. Jer gubitak vrsta ne događa se samo u udaljenim, “prirodnim” područjima. Događa se i u gradovima — kroz način na koji održavamo zelene površine, planiramo infrastrukturu i koristimo prostor. Kroz projekt se sve jasnije profilira ideja da grad nije suprotnost prirodi, nego njezin dio. I da odluke koje donosimo u urbanom prostoru imaju izravne posljedice na vrste koje često ni ne primjećujemo.

Na kraju, možda je najvažnije pitanje koje Hrvatska divlja postavlja jednostavno: što znači nešto vidjeti? Je li dovoljno znati da vrsta postoji? Ili je potrebno razumjeti uvjete koji joj omogućuju opstanak? Jer bez tog razumijevanja bioraznolikost ostaje podatak. S njim postaje odgovornost.

U godinu dana Hrvatska divlja prerasla je početnu ideju. Postala je platforma koja ne samo da educira, nego i dokumentira, interpretira i, što je možda najvažnije, povezuje. Postala je spona između ljudi i prostora. Između znanja i percepcije. Između onoga što postoji i onoga što tek trebamo naučiti vidjeti.

Nakon prve godine samoborska gromotulja nije se promijenila. Još uvijek raste na istom mjestu, pod istim uvjetima, izložena istim prijetnjama. Neprimjetna većini. Ali sada, možda, za nijansu manje nevidljiva. Promijenio se, barem djelomično, kontekst u kojem je promatramo. I to je možda najvažniji pomak koji se dogodio. Jer očuvanje bioraznolikosti ne počinje zaštitom. Počinje pridavanjem pažnje i osvještavanjem.