Vlažna staništa među najvrijednijim su, ali i najugroženijim ekosustavima u Europi. Iako često zauzimaju male površine, imaju iznimno važnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti, regulaciji vode, ublažavanju posljedica klimatskih promjena i održavanju tradicionalnih krajolika.

Vlažne livade, močvare i povremeno plavljena područja dom su brojnim biljnim i životinjskim vrstama koje su se prilagodile upravo tim specifičnim uvjetima. Na području krškog prostora Hrvatske takva staništa posebno su vrijedna jer predstavljaju izvore vode u pretežno suhom mediteranskom i submediteranskom krajoliku. No, tijekom posljednjih desetljeća brojna od njih nestaju zbog promjena u načinu korištenja zemljišta, promjena vodnog režima, napuštanja tradicionalne košnje i ispaše te širenja grmolike i drvenaste vegetacije. Gubitkom tih staništa ne nestaju samo krajolici koje poznajemo, već i brojne rijetke i endemične vrste koje o njima ovise.

Među takvim vrstama posebno se ističu livadni procjepak (Chouardia litardierei) i močvarni luk (Allium telmatum),  biljke koje su usko vezane uz vlažna staništa dinarskog krša i mediteranskog područja Hrvatske.

Livadni procjepak (Chouardia litardierei), također poznat kao i speta, lučika ili kapula divja, endemična je vrsta vlažnih livada krških polja. Tipični je geofit, što znači da ima podzemnu stabljiku odnosno lukovicu. Biljka je visine 20 do 30 cm, a na vrhu razvija gusti cvat piramidalnog oblika koji se sastoji od 15 do 35 cvjetova.

Svojim plavim cvatom javlja se u mjesecima svibnju i lipnju, nakon čega razvija plodove te, ovisno o temperaturi i razini podzemnih voda, nestaje do sredine srpnja ili kolovoza. Na području Hrvatske prisutna je na dinarskom kršu, od Senja i Paga do Dubrovnika, dok je gornja granica Karlovac. Najviše je rasprostranjena u Lici i Dalmatinskoj zagori, dok se na obali može vidjeti u okolici Šibenika, Splita, Trogira i Rijeci dubrovačkoj. Raste na povremeno plavljenim ili vlažnim te otvorenim staništima, a nađena je i na slanim tlima te vlažnim nitrofilnim pašnjacima te na nadmorskim visinama 0 do 1500 metara.

U Hrvatskoj ima status strogo zaštićene vrste te je navedena kao gotovo ugrožena (NT) zbog gubitka staništa. Najveći problem je napuštanje područja koja su se koristila kao pašnjaci ili livade za sijeno, što dovodi do sukcesije i zarastanja takvih travnjaka. Nadalje, njena staništa se gube i zbog promjene vodnog režima, melioracije ili izgradnje.

Livadni procjepak uzgaja se u vrtovima još od 1827. godine te podnosi temperature do -15°C. Također, zanimljivo je što se iz lukovica nekih vrsta procjepaka mogu estrahirati sastojci koji se koriste u tradicionalnoj medicini kao lijek protiv kašlja.

Druga vrijedna vrsta vlažnih staništa je močvarni luk (Allium telmatum Bogdanović, Brullo, Giusso & Salmeri). Ova vrsta ima cvat bijeloružičaste boje s ljubičastim detaljima, sastavljen od 10 do 28 cvjetova. Razvija jajoliku lukovicu, a biljka je uglavnom visoka između 30 i 40 cm.

Močvarni luk cvate u jesenskom razdoblju, od rujna do studenog, što ga razlikuje od većine vrsta roda lukova koje cvatu tijekom proljeća i ljeta. Dobro podnosi ljetne suše, ali je istovremeno strogo vezan uz vrlo specifična staništa. Riječ je o stenoendemnoj vrsti obalnih slanih močvara i povremeno potopljenih sredozemnih grmastih slanjača – rijetkih i ugroženih staništa.

U Hrvatskoj raste u sjevernoj i središnjoj Dalmaciji, na otoku Viru i rtu Stinice, dok je 2010. godine zabilježen i na području Vranskog jezera. Od 2009. godine močvarni luk ima status strogo zaštićene vrste, a glavne prijetnje njegovu opstanku uključuju zarastanje staništa i prenamjenu prirodnih površina u poljoprivredna zemljišta.

Kako bi se očuvale ove i druge rijetke vrste, u sklopu projekta Restoring Wetlands  zajedno s partnerima iz Udruge Biom planiramo prikupljati sjemene navedenih vrsta i njihovo proširivanje na nova pogodna staništa. Ove aktivnosti, zajedno s obnovom vlažnih staništa, pridonijet će smanjenju njihove ugroženosti i dugoročnom očuvanju populacija. Projektom su već kartirana sva pogodna staništa ovih vrsta na području Ravnih kotara i Vranskog jezera, čime se dobio bolji uvid u njihovu stvarnu rasprostranjenost te omogućio odabir najprikladnijih lokacija za obnovu staništa. Planirane aktivnosti obnove uključuju košnju, uklanjanje invazivnih stranih vrsta, sadnju zelenih barijera uz prometnice te ciljanu ispašu.

Održavanje vlažnih staništa tradicionalnim načinima upravljanja, poput košnje i ispaše, ključno je za njihov opstanak. Kada se takva staništa napuste, prirodni proces sukcesije dovodi do promjene biljnog pokrova, zarastanja i nestanka vrsta prilagođenih otvorenim livadnim i močvarnim uvjetima. Obnova vlažnih staništa znači očuvanje cijelih ekosustava, krajolika i prirodnih procesa koji su stoljećima oblikovali prostor. Kroz projekte poput Restoring Wetlands stvaraju se temelji za opstanak vrsta koje su dio prirodne baštine Hrvatske.

Sadržaj i fotografije preuzeti su od Parka prirode Vransko jezero.

Izvor: Park prirode Vransko jezero