Jedna prekrasna oaza bioraznolikosti u našem gradu je i Botanički vrt u kojem radite. Botanički se čini kao zaista posebno radno mjesto — kakav je radni život u Botaničkom vrtu?

Divan. Tu sam već dvadeset i pet godina, a počela sam kao viši tehničar u našoj sjemenarni. Bila je prava privilegija dobiti posao u Botaničkom i moj prvi posao obuhvaćao je razne zadatke vezane uz sakupljanje i sušenje sjemena, sortiranje u arhivu i pripremanje sjemena za sijanje. S vremenom mi se pozicija u vrtu mijenjala i danas sam stručni savjetnik koji brine o nekoliko različitih zbirki biljaka. To znači da je moj zadatak uzgajati određene skupine biljaka i održavati ih u vrtu za današnje posjetitelje, studente, ali i buduće generacije. Neke od zbirki o kojima brinem egzotične su vrste — sukulenti, orhideje, mesožderke — i moj je zadatak očuvati raznolikost i što veći broj različitih vrsta ovih skupina biljaka. Vodim i naše sistematsko polje, dio vrta originalno osmišljen za studente u kojem su biljke posložene prema porodicama i omogućuju nam da uspoređujemo različite morfološke karakteristike biljaka unutar iste porodice i učimo o njihovim sličnim osobinama i svojstvima. Biljke u toj zbirci takozvane su čiste vrste koje možemo pronaći na prirodnim staništima, a koje pribavljamo razmjenom sjemena s tristotinjak botaničkih vrtova u svijetu te tako obogaćujemo našu zbirku, što nije uvijek jednostavno.

Autorica ste i nekih jako zanimljivih instalacija u Botaničkom vrtu — o čemu se točno radi i odakle ideje?

Volim projekte kojima biljni svijet na drugačiji način možemo približiti posjetiteljima i time ih dodatno zainteresirati. Jedan od projekata na kojem sam posebno uživala raditi je i zeleni zid inspiriran radom Patricka Blanca. On je francuski biolog i autor najpoznatijih zelenih zidova u Madridu, Parizu i drugim velikim gradovima. Blanc je za svoje zelene fasade razvio poseban sustav „posuda", navodnjavanja i prihrane, gotovo hidroponski, a biljke na zidove smješta u takozvane džepiće na geotekstilu otpornom na različite vanjske faktore, poput UV zračenja. Biljke su u tim tekstilnim posudama ili vrećama golog korijena, bez zemlje, dok voda konstantno cirkulira te se korijen nikada ne isuši. Zemlju ne koristi budući da ona s vremenom gubi neka svojstva, a korijen bi bio u prekaljužastom supstratu te bi bilo vrlo teško kontrolirati vlažnost supstrata tijekom smjene godišnjih doba. Na tragu njegovog sustava i ja sam za Botanički odlučila pripremiti zeleni zid za koji sam iskoristila dostupne materijale, uzgojene biljke i vještine kolega. Zid je dosta velik, šest metara na gotovo tri metra, i sad se nakon dvije sezone jako lijepo razrastao, a s obzirom na to da je smješten na sjenovitoj poziciji, koristila sam trajnice koje vole sjenu. Neke od trajnica na zelenom zidu zimi miruju te se promjena godišnjih doba može dobro vidjeti i na zidu. Najbujniji je u svibnju, no uvijek se na njemu mogu zapaziti interesantne kombinacije i boje.

Impresivno! Pretpostavljam da nije jedini takav projekt koji ste osmislili?

Svako toliko me nešto inspirira i glad za kreativnošću dolazi do izražaja. Ona svakako postaje još jača kad se čovjek nalazi pred nekim projektom s vrlo oskudnim budžetom. Tako je većina materijala koje sam koristila reciklirano ili pronađeno u vrtu u kategoriji „ovo nam više ne treba". Otočić mesožderki koji pluta našim jezercem dovoljno je blizu da posjetitelji vide njihovu ljepotu, ali opet dovoljno daleko da ih ne mogu oštetiti ili ubrati. Mesožderke uživaju na otoku i lijepo rastu, a moj je zadatak nekoliko puta godišnje ih provjeriti i urediti.

Zatim sam u našem kupolastom stakleniku, odnosno Viktorijinoj kući, napravila granu za epifite — biljke koje rastu na drugim biljkama jer na taj način lakše dolaze do svjetlosti ili hrane. Među njima su i tropske orhideje koje se u prirodi smještaju na grane stabala na kojima uživaju u boljim uvjetima, ali nisu paraziti i ne iscrpljuju stablo na kojem obitavaju. S obzirom na to da mi u Botaničkom imamo puno epifita koje posjetitelji ne vide jer naši staklenici nisu otvoreni za javnost, odlučila sam ih malo gurnuti u prvi plan i na ovaj način približiti posjetiteljima. Zanimljivo je da naša grana za epifite nije prava grana nego smo je umjetnik Matej Nišević i ja napravili od metalne konstrukcije, mrežice i tekstilnog materijala pogodnog za prorastanje biljaka. Granu smo smjestili u jedini staklenik otvoren za javnost, u kupoli s bazenom, u kojem između ostalog uzgajamo i tropske lopoče. Na toj našoj grani raste više od šezdeset biljnih vrsta, od orhideja, paprati, tropskih epifitskih kaktusa, anturijuma, tropskih trava, fikusa, filodendrona… Izgleda vrlo atraktivno s obzirom na to da tropske biljke u pravim uvjetima bujaju gotovo nekontrolirano.

Koliko se često imate priliku susresti s posjetiteljima i kakve su reakcije na ovakve instalacije?

Posjetiteljima su takve stvari posebno interesantne jer ih ne mogu vidjeti na drugim mjestima ili u prirodi, daju im novu perspektivu na određene biljke. Meni je to jako važno jer je edukacija jedna od naših najvažnijih uloga i zadaća. Grana za epifite bila je prezentirana i na izložbi u sklopu projekta koji je organizirala Akademija likovnih umjetnosti. Tako smo na više načina i kroz više aspekata približili temu epifita našim posjetiteljima te osvijestili koliko je važan interdisciplinaran pristup takvim sadržajima.

Kad smo kod posjetitelja, bez pretjerivanja mogu reći kako je događaj godine za brojne biljkoljupce upravo vaša godišnja prodaja viškova uzgojenih biljaka. Kako sve to izgleda s druge strane, iz kuta Botaničkog? Veseli li vas toliki interes?

Da, zaista tu se mogu susresti različiti profili ljudi i čuti jako zanimljive priče. Prošle je godine tijekom rasprodaje moj zadatak bio stajati na ulazu u vrt i kontrolirano propuštati posjetitelje u dvorište u kojem imamo rasprodaju kako se ne bi stvarale pretjerane gužve oko biljaka koje prodajemo. Dok sam tako stajala na vratima, imala sam priliku razgovarati s posjetiteljima o tome zašto su tu, što se nadaju naći i koje biljke posebno vole. Prodaja inače kreće od devet, ali posjetitelji se skupljaju već od sedam, nadajući se kako će ući među prvima i ugrabiti možda onaj jedini primjerak neke vrste koju nigdje ne mogu kupiti. Svake godine u prodaji imamo nešto novo, nešto što nikada nismo imali, ali takvih je biljaka vrlo malo. Mi se ne bavimo uzgojem za prodaju, ali kad posijemo neke biljke za naše potrebe ili od starih biljaka uzimamo reznice kako bismo ih sačuvali, događa se da uzgojimo više nego što nam treba i onda te viškove prodajemo javnosti. Ima tu velikih ljubitelja biljaka koji pomalo ovisnički skupljaju nove primjerke, čak i ako za njih nemaju više mjesta. Ima onih koji se nadaju ugrabiti neki lijepi primjerak za svoj vrt, a ima i onih koji vide red pa iz znatiželje zastanu i dođu poviriti o čemu se radi. Meni je predivno vidjeti da su ljudi za svoju strast prema biljkama spremni satima čekati u redu. A strast prema nečemu nikada nema mjeru, iako nema garancije da će naći to što žele ili ih zanima. Bude uvijek i razočaranih, ali često utjehu nađu i u nekoj neplaniranoj biljci, tako da svatko uspije pronaći nešto za sebe.

Rekla bih kako je taj entuzijazam još jedan dokaz da volimo biljke i zanimaju nas, čak i ako možda nemamo puno vremena ili prostora.

O da, interes i entuzijazam su veliki, iako se ne manifestiraju uvijek u pozitivnom obliku. Ne biste vjerovali, ali imali smo nekoliko puta i ozbiljnijih krađa, poput krađe nekih reprezentativnih kaktusa. Nažalost to su bili stari kaktusi uzgojeni iz sjemena šezdesetih godina prošlog stoljeća i nakon toliko godina brige i uzgoja, nestali su u trenu. Krađe su posljednjih godina ipak rjeđe, posebice od kad naplaćujemo ulaz, ali ljudi i dalje povremeno dođu na takve ideje.