GALERIJA: kako smo u Botaničkom vrtu PMF-a u Zagrebu izradili 30 biljnih terarija
7. listopada 2025.
Samoborska gromotulja procvjetala u srcu Zagreba
14. listopada 2025.
Pazinska jama, ponor rijeke Pazinčice u srcu Istre, mjesto je koje jednako intrigira svojom mitologijom i svojom prirodnom pojavom. Dubok kanjon nad kojim se uzdiže srednjovjekovni pazinski kaštel skriva otvor u podzemlje – ponor kroz koji Pazinčica, najveća istarska ponornica, nestaje u tami krša. Ova spektakularna jama nastala je na dodiru dviju geoloških zona, „sive“ i „crvene“ Istre, i predstavlja jedinstveni hidrogeološki fenomen Dinarida, zaštićen kao značajni krajobraz. Nije ni čudo da je nadahnula mnoge priče, legende i istraživanja – od divova i pisaca do znanstvenika i pustolova.
Pogled u dubinu – presjek ponora kroz koji rijeka Pazinčica nestaje u podzemlju istarskog krša.
Legende ispod pazinskog kaštela
Još od davnina narod Istre ispredao je priče o nastanku Pazinske jame. Najpoznatija legenda govori o divu Banu Dragonji koji je svojim volovskim plugom orao doline Istre kako bi stvorio rijeke Dragonju i Mirnu. Kada su mu se iz pazinskog kaštela narugali da ore plitko i krivudavo, razljutio se i prekinuo oranje treće rijeke. Voda je tada preplavila Pazinsku kotlinu te su ljudi u strahu zavapili za pomoć. Div se smilovao – udario je nogom o tlo kraj samog kaštela i otvorila se golema jama koja je progutala bujicu. Tako je, umjesto treće rijeke Drage, nastala rječica Pazinčica koja od tog dana ponire u dubokom grotlu pod gradom Pazinom.
Pazinska jama svojim je dramatičnim prizorom nadahnula i mnoge književnike. Vjeruje se da je slavni talijanski pjesnik Dante Alighieri posjetio Pazin te da mu je ovaj ponor možda bio inspiracija za pakao u Božanstvenoj komediji. Hrvatski književnik Vladimir Nazor opjevao je tajanstvenu jamu, a francuski pisac Jules Verne smjestio je upravo ovdje vrhunac romana Mathias Sandorf. Iako Verne osobno nikada nije vidio Pazinsku jamu, detaljni opisi prijatelja putopisca Charlesa Yriartea pobudili su mu maštu. U romanu iz 1885. Verne je opisao smion bijeg kroz podzemni tok od pazinskog kaštela do mora, čime je Pazinsku jamu zauvijek upisao u svjetsku književnost. Ova nesvakidašnja prirodna scena zaista nije ostavila ravnodušnima ni Dantea ni Vernea, kao ni mnoge druge koji su je vidjeli. (Zanimljivo, Verne je pretpostavio da voda iz Pazina podzemno otiče prema Limskom zaljevu, no kasnija istraživanja dokazala su da Pazinčica izbija na izvorima u dolini Raše, na suprotnoj strani Istre.)
Krški fenomen i ponornica Pazinčica
Pazinska jama predstavlja učionicu u prirodi za razumijevanje krša. Nastala je na mjestu gdje se susreću nepropusne stijene fliša i propusni vapnenci – upravo tu rijeka Pazinčica naglo ponire pod zemlju, oblikujući jedan od najimpresivnijih kraških ponora u ovom dijelu Europe. Kanjon Pazinčice dugačak je oko 500 metara, a dubok približno 100 metara. Na njegovu kraju, ispod okomite stijene visoke gotovo 200 metara na kojoj stoje kuće grada Pazina, zijeva polukružni ulaz u jamu. Taj je ulaz poput ogromne prirodne katedrale – svod visok preko 20 metara i širok do 50 metara vodi u utrobu zemlje.
Unutar ponora, Pazinčica prolazi kroz kratku podzemnu galeriju i utječe u podzemno jezero. Za sušnih razdoblja razina vode je oko 12 metara ispod ulaza u jamu, no nakon obilnih kiša prizor se dramatično mijenja. Ako bujice nadmaše kapacitet upijanja ponora, voda naglo preplavi jamu te se pred ulazom stvori veliko jezero. Najveća takva poplava zabilježena je 1896. godine – voda je tada u ponoru narasla do razine od samo 30 metara ispod zidina kaštela. Zamislite tu bujicu koja huči u mračnom grotlu ispod vaših nogu dok grad iznad stoji na litici – prizor je morao djelovati apokaliptično na svjedoke tog vremena. Velike poplave ponovile su se još 1964. i 1993. godine, pokazujući da priroda i dalje ima posljednju riječ u ovom krškom kraljevstvu.
Geomorfološki gledano, Pazinska jama je poligenetski speleološki objekt, oblikovan kombinacijom tektonskih pukotina i erozijskog rada vode. Vremenom je voda proširivala prvotni procjep u vapnencu u sve veći podzemni hodnik. Danas je ukupna duljina istraženih podzemnih kanala oko 270 metara, a visinska razlika od ulaza do najnižeg dijela iznosi 56 metara. Cijeli sustav ponora razvijen je u krednim vapnencima, dok je Pazinčica prije ponora tekla po mekim flišnim stijenama – takav kontaktni krš rezultirao je “krađom” rijeke s površine u podzemlje. Voda Pazinčice nastavlja svoj tajni put kroz istarske podzemne labirinte i ponire sve do kraških izvora koji napajaju rijeku Rašu na suprotnoj, istočnoj obali poluotoka.
Slap Pazinčice kod Zarečkog krova, posljednji prizor rijeke prije nego što uroni u podzemni svijet Pazinske jame.
Speleološke pustolovine i tajne podzemlja
Prirodna znatiželja i duh pustolovine odveli su mnoge istraživače u mračne dubine Pazinske jame. Prvi se u ponor 1893. spustio znameniti francuski speleolog Édouard-Alfred Martel, u pratnji Wilhelma Puticka iz Ljubljane. Oduševljen Verneovim opisom, Martel je došao provjeriti skrivaju li se zaista podzemni hodnici koji vode do mora. Istraživao je jamu nekoliko godina i izradio njezin prvi detaljan nacrt. Na oko 200 metara od ulaza Martel je naišao na veliku podzemnu dvoranu s jezerom – kasnije nazvanim Martelovo jezero njemu u čast. Dalje nije mogao, jer je na kraju dvorane jezero prelazilo u potopljeni sifon koji je tada bio neprohodan.
Kasnijim istraživačima nije manjkalo mašte ni upornosti. U 1920-im godinama talijanski geolog Carlo D’Ambrosi proveo je neobičan pokus: ubacio je označene jegulje u ponor Pazinčice, koje su se nakon nekog vremena pojavile u udaljenim izvorima rijeke Raše, potvrdivši tako podzemnu povezanost! Tim zagrebačkih geologa predvođenih Mirkom Malezom napravio je 1960-ih novu, precizniju kartu jame. No tek 1975. lokalni su speleoronici uspjeli zaroniti kroz završni sifon – potopljeni tunel na kraju podzemnog jezera. Prolazak kroz uski vodeni prolaz doveo ih je do otkrića novog dijela jame dugog oko 70 metara i još jednog podzemnog jezera nazvanog Mitrovo jezero.
Danas je Pazinska jama djelomično pristupačna i posjetiteljima u organiziranim grupama. Uređena je poučna staza koja vodi od mosta Vršić nedaleko kaštela serpentinama silazeći u kanjon sve do samog ulaza u jamu. Za one odvažnije, postavljen je i zipline kojim se može preletjeti iznad ponora – doživjeti nalet adrenalina dok ispod vas zjapi ponor kojim je Jules Verne “proveo” junake svog romana. Bilo pješice kroz kanjon ili zrakom iznad njega, posjet Pazinskoj jami pruža nezaboravan susret s moći prirode i bogatom baštinom ovog mjesta.
Rijeka u tami – hladna, tiha i uporna, oblikuje podzemne hodnike koji povezuju površinu i dubinu Istre.
Mikroklima i skriveni biljni svijet jame
Osim geoloških i hidroloških posebnosti, Pazinska jama impresivna je i po bioraznolikosti svog okoliša. Strme kanjonske stjene i duboki usjek stvaraju specifičnu mikroklimu – na dnu ponora vlada svježiji zrak i veća vlaga nego na okolnom površinskom terenu, a sunčeva svjetlost dopire samo djelomično. Takvi uvjeti omogućuju bujanje raskošnog zelenila čak i usred krša. U ovom kanjonu susreću se biljke toplih mediteranskih staništa s vrstama tipičnim za vlažne kontinentalne šume – rijetka kombinacija koja Pazinsku jamu čini pravim botaničkim skrivenim vrtom.
Na osunčanim obroncima iznad samog ponora uspijevaju toploljubive vrste biljaka koje vole mediteransku klimu. Tu cvjetaju, primjerice, divlje ciklame i razne vrste zvončića, a raste i endemski istarski kukurijek – rijetka i strogo zaštićena biljka koja je posebnost ovog kraja. Tik uz ponor mogu se naći vrste karakteristične za kraške kamenjare i makiju. S druge strane, nekoliko desetaka metara niže, u sjenovitim dubinama kanjona, vlada posve drugačiji biljni svijet. Na vlažnim, zasjenjenim padinama javljaju se mezofilne vrste – tipične šumske biljke koje inače rastu u hladovini kontinentalnih šuma. Među njima su proljetnice poput medvjeđeg luka (srijemuša), bijelih i žutih šumskih visibaba i šumarica, pa čak i rijetki gorski ljiljan zlatan (Lilium martagon). Na stijenama uz vodu bujaju mahovine i paprati, a iz pukotina vise vitice bršljana i listovi paprati. Zahvaljujući stalno povećanoj vlazi i zaklonjenosti od sunca, unutar kanjonskih strana uspijeva čitav jedan mali ekosustav bogat gljivama, mahovinama i drugim vlagoljubnim organizmima.
Ovakva mikrolokacija pruža utočište vrstama koje u okolnom, sušnijem krajobrazu središnje Istre teško opstaju – što Pazinsku jamu čini pravim prirodnim laboratorijem evolucije i izdržljivosti živog svijeta.
Poziv u divljinu Istre
Pazinska jama spaja legende, povijest i jedinstvenu prirodu u jedno impresivno mjesto. Istražite njezin kanjon, spustite se poučnom stazom ili preletite ziplineom iznad ponora – doživljaj je nezaboravan.
Kroz projekt “Hrvatska divlja” otkrijte istarsku prirodu izbliza – divlju, stvarnu i neponovljivu.
