U posljednjih četiri stotina godina na zemlji su izumrle 654 biljne vrste. Prema podacima objavljenim u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske broj jedinki velecvjetnog kukurijeka u stalnom je opadanju. Prijeti li velecvjetnom kukurijeku izumiranje?! Vjerojatno ne, bar ne tako skoro. No, nije neobično da je nakon prikupljenih podataka smješten u kategoriju rizičnosti VU (eng.vulnerable) - 'osjetljiva vrsta'.

Nije čudno što smatramo da priroda na nas djeluje blagotvorno. Nisu nam potrebna posebna znanstvena istraživanja kako bismo osjećali tu mirnoću boravkom u zelenilu. Naposlijetku, nismo li iskonski stasali u prašumama i stepama, na brežuljcima i u špiljama, a ne na betonu, uz sivilo oljuštenih fasada i s rešetkama na prozorima. Naše uši željne su šuma vjetra koji nas upozorava na dolazeće nevrijeme i zvuka žubora potoka, a ne gradskih sirena i zaglušujuće buke automobila koja nas čini 'čangrizavima i naglima', kao što kažu američki znanstvenici.

 U želji za opuštanjem, 'napajanjem baterija' i potpunom, nenapornom upijanju svim osjetilima put me često odveo među krošnje drveća i poluprohodne stazice obližnjih planinskih brežuljaka. Žumberak. Ljepotan koji se proteže uz Hrvatsko-Slovensku granicu i nastavlja lanac Samoborskog gorja. Nije nam ovo prvi put da odlazimo u taj 'raj na zemlji'. Barem ga takvim doživljavamo. Rano je proljeće. Ožujak. Automobilom se penjemo po uskom, izrovanom makadamu od Sošica prema Sopotskom slapu. Krećemo prema našoj uobičajenoj ruti koja nas posebno nadahnjuje; uskom puteljku prema potoku Kupčina,. Priroda se ovdje izvrsno poigrala svojom originalnošću te skladom boja biljnog svijeta. U ovo doba godine vapnenačke stijene gotovo da su prekrivene ljubičasto-ružičastom bojom crnjuše (Erica herbacea), a još neolistala stabla bore se za svaki komadić tla između kamenih stijena. Iako niže rastom zbog oskudnog životnog prostora za korijen, drveće svojim neobičnim pokretima debla i starom ispucalom korom izgleda impozantno. 

Ušli smo u šumu. U daljini se čuje, ne žubor, nego tutanj nabujalog potoka od netom otopljenog snijega te pljuskanje vode četrdesetometarskog kaskadnog spuštanja Sopotskog slapa. Ipak svu pažnju usmjerujemo prema šarenilu smeđih nijansi. Negdje među tim hrpama prošlo jesenskog otpalog lišća trebao bi biti i taj navjestitelj proljeća – velecvjetni kukurijek. Moj današnji pohod upravo je usmjeren na tu endemičnu i ugroženu vrstu kukurijeka Helleborus niger subsp. macranthus.  

Uvriježeno mišljenje da su visibabe, jaglaci i šafrani jedini vjesnici proljeća u biljnom svijetu već je odavno palo u vodu. Tako ćete u rano proljeće na većim tržnicama vidjeli svo šarenilo ponude za vaše vaze. Neučinkovitost provođenja naših zakona te samo papirološka zabrana sakupljanja i prodavanja tih vrsta biljaka ne brine niti prodavače niti kupce koji žele komadić proljeća donijeti u svoj dom. Jedina posredna mjera zaštite koja je poduzeta,  povezana je s rasprostranjenosti velecvjetnog kukurijeka na lokalitetima nacionalnih parkova Risnjak i Plitvička jezera te parkovima prirode Žumberačko – Samoborskog gorja i Medvednice. Koliko su čuvari ili šumari koji upravljaju tim područjima istinski u poziciji čuvati tu, i druge ugrožene vrste, vrlo je upitno. Naime, u svim mojim pohodima nikada nisam niti srela nekog nadležnog na tim područjima, a kamoli da me netko pitao za bilo kakvu dozvolu za sakupljanje biljnog materijala.

Iako njegovo 'skrivanje' među lišćem stvara poteškoće u uočavanju jedinki, za velecvjetni kukurijek ovo je podneblje gotovo idealano. U proljeće je okupan suncem, jer još neolistalo drveće ne prijeći put sunčevim zrakama da griju površinski sloj tla. Dodatnu izolaciju čini i debeli sloj lišća čijim razlaganjem nastaje humus, idealna mješavina hranjivih tvari koja zadržava i vlagu potrebnu šumskim biljkama. Ljeti lišće stabala sprječava pretjerano zagrijavanje tla te je ispod krošanja temperatura i nekoliko stupnjeva niža nego na područjima izloženim direktnim sunčevim zrakama.

Bez obzira što još nismo uočili niti jednu biljku znala sam da ih ima prilično jer sam ih već prošlog ljeta vidjela mnogo. Kad uočimo prvu problem će biti riješen. Tada kao da počneš gledati nekim 'drugim očima' i vidiš ono što nekoliko trenutaka prije nisi uspijevao. U potrazi, širom otvorenih očiju, pomaže mi moj partner i prijatelj Sebastijan.  Jedan po jedan 'izvirali' su nam pred očima. Petnaestak centimetara visoke biljke s jednim do tri prekrasna bijela cvijeta, često blijedoružičastog ruba, koji nakon cvatnje poprimi tamniju crvenkastu boju. Središnji dio cvijeta žute je boje zbog većeg broja prašnika te cjevasto-vrčastih nektarija čijim se nektarom hrane uglavno kukci, koji svojim letom od cvijeta do cvijeta, pomažu u oprašivanju. Nerazgranjena stabljika drži prizemne, kožaste listove koji su sastavljeni od 7-9 nazubljenih liski. Listovi prezimljuju te ih u bilo koje doba godine možete vidjeti jednako lijepe tamnozelene boje. 

Velecvjetni kukurijek ili kako ga neki zovu snježnica jedna je od deset vrsta i nekoliko podvrsta koje su iz roda Helleborus zastupljene u Hrvatskoj. Osim u Hrvatskoj ovu vrstu još možemo pronaći u Italiji i Sloveniji.

Početak je lipnja. Još prije nekoliko tjedana ishodili smo dozvolu za sakupljanje plodova i sjemenki nekih zaštićenih vrsta biljaka, u svrhu znanstvenih istraživanja. Ponovo smo na istom mjestu. Mozak mi prerađuje bezbroj slika. Čekam onu pravu. Još jedna misao me pomalo zabrinjava. Jesmo li stigli na vrijeme?! Naime, za sakupljanje sjemenki 'tajming' je vrlo važan, ako ne i najvažniji. Ukoliko smo došli prerano i sjemenke su još zatvorene u plodovima, morat ćemo se vratiti ponovo za tjedan dana ili više, a ukoliko smo zakasnili jedino nam preostaje čekati iduću godinu. U tom slučaju sjajne, crne, pola centimetara duge sjemenke koje rastu u mjehurastim plodovima već su popadale iz plodova i nestale u debelom sloju lišća. 

Imali smo sreće. Došli smo u pravo vrijeme. Sjemenke su spremne za sakupljanje. Iako znam da je to samo početak višegodišnjeg rada oko istraživanja ekologije i fiziologije ove vrste, sretna sam kao malo dijete. Sakupili smo dostatan broj sjemenki za sva istraživanja. 

Kukurijek je posebno zahtjevna vrsta za uzgoj. Ukoliko se odlučite za vegetativno razmnožavanje biljka će dosta burno reagirati te postoji velika šansa da se ne ukorijeni. Kukurijek voli mir i  prilično je osjetljiv na presađivanje. Njegov crno smeđi kvrgavi podanak je više-manje vodoravno postavljen u tlu, i može vas vrlo lako iznenaditi. Iz podanka izlaze vlaknasti snopovi korijenja koji se lako oštete i mogu ugroziti preživljavanje biljke nakon presađivanja.

Druga mogućnost koja vam preostaje je uzgoj iz sjemenke. No niti taj način razmnožavanja neće proći bez teškoća. Sjemenke kukurijeka imaju neke posebne zahtjeve koji, ako se ne ispune, potpuno 'ignoriraju' sav vaš trud. Sjemenke je potrebno u vrlo kratkom roku nakon skupljanja staviti na vlažno i toplo mjesto i ostaviti tri do četiri mjeseca. Nakon toga isto toliko vremena potrebo je staviti ih na hladno, otprilike 4 - 5 °C. Naime, sjemenke kukurijeka imaju nezreli embrio i tvrdu sjemenu lupinu, ovojnicu koja obavija sjemenku i štiti je od isušivanja i mehaničkih oštećenja. Jedino ovakav 'tretman' toplo-hladno,  'probudit' će sjemenke iz stanja mirovanja ili dormancije te omogućiti embriu da dovoljno sazrije kako bi mogao probiti sjemenu lupinu. Prije godinu i pol dana, u postupak za isklijavanje, moje su sjemenke stavljene na vlažan pijesak. Sada su biljke visoke nekoliko centimetara i izrastao im je prvi pravi listić. Još će im trebati sigurno dvije do tri godine da procvjetaju.

Iako postupak uzgoja tako kompliciran i zahtjevan nije spriječio ljubitelje kukurijeka da se udruže, te danas, samo u Americi, postoji nekoliko desetaka udruženja.

Za danas smo gotovi. Sjedimo na vrhu jednog žumberačkog brežuljka i pogled nam seže u daljinu na prekrasne zelene bregove okupane crvenkastom bojom zalazećeg sunca. Vjetar se poigrava  listićima krošnji. Sve je mirno. Hoće li ovakva mjesta i ovaj biljni i životinjski svijet istinski imati trajnu auru posvećenosti, kao mjesto koje je društvo odlučilo izdvojiti i zauvijek zaštititi? U svijetu profesionalnih zaštitnika prirode postoji sumorna izreka: sve su naše pobjede privremene, samo su porazi trajni. Nisam toliko pesimistična, ali pitam se koliko istinski brinemo o zaštiti prirode i biološkoj raznolikosti, te koliko će trajati to zauvijek!?