Priroda je puna priča koje ne vidimo odmah. Neke biljke koje danas rastu na malom prostoru preživjele su velike klimatske promjene, dok su druge nastale i opstale samo na jednom jedinom mjestu na Zemlji. Te biljke zovemo reliktima i endemima – pojmovi koji često idu zajedno, ali ne znače isto.

Što su relikti?

Relikti su vrste koje su nekada bile široko rasprostranjene, ali danas opstaju samo na ograničenim područjima. Najčešće je riječ o biljkama koje potječu iz prošlih geoloških razdoblja – poput ledenog doba – a sačuvale su se zahvaljujući specifičnim mikroklimatskim i stanišnim uvjetima.

Primjer: Ginko (Ginkgo biloba L.) jedan je od slikovitijih primjera reliktne vrste. Riječ je o „živom fosilu“ - jedinoj preživjeloj vrsti nekad vrlo raširene skupine golosjemenjača. Fosilni nalazi ginka stari su oko 300 milijuna godina, a to “najdrevnije stablo na svijetu” i dalje živi – što ga čini iznimnim simbolom otpornosti i kontinuiteta života kroz geološka razdoblja.

Što su endemi?

Endem je vrsta koja prirodno živi isključivo na određenom, ograničenom području i ne postoji nigdje drugdje na svijetu. To područje može biti vrlo malo, poput jednog otoka ili planine, ali može biti i šire – poput cijele države ili regije. Endemi su često rezultat dugotrajne evolucijske izolacije i posebnih stanišnih uvjeta.
U hrvatskoj flori razlikujemo dvije osnovne skupine endema:

• Stenoendemi su vrste koje se nalaze isključivo unutar granica Hrvatske, i to na vrlo malom području. Njihova prisutnost ograničena je često na samo jednu planinu, udolinu ili otok. Primjer stenoendema je Degenia velebitica, rijetka biljka koja raste samo na krškim padinama Velebita. Zabilježena je na nekoliko lokaliteta na Velebitu iznad 1100 metara nadmorske visine, kao i na planini Kapeli, gdje se javlja na lokalitetima okrenutim prema moru, na znatno nižim nadmorskim visinama između 300 i 450 metara..
• Endemi obuhvaćaju vrste koje rastu pretežno u Hrvatskoj, ali im se areal može djelomično protezati i na susjedne zemlje. Neki su gotovo u cijelosti hrvatski, a drugi imaju podjednak udio rasprostranjenosti u više država. Takve vrste su, primjerice, dio dinarskih ili balkanskih endema, poput Campanula portenschlagiana, koja primarno raste u Hrvatskoj, ponajviše na Biokovu i Vidovoj Gori na Braču. Zabilježena je i na drugim lokalitetima poput doline Cetine, Pelješca, Korčule, Hvara i Mosora, a u Bosni i Hercegovini javlja se samo na nekoliko lokaliteta neposredno uz granicu s Hrvatskom.

Može li biljka biti i relikt i endem?

Neke biljne vrste mogu istovremeno biti i relikti i endemi – relikti jer potječu iz davnih geoloških razdoblja, a endemi jer danas opstaju samo na ograničenom području. U prošlosti su bile šire rasprostranjene, no zbog klimatskih promjena i promjena staništa povukle su se u izolirane zaklonjene prostore gdje su uspjele preživjeti. Takve biljke su posebno vrijedne – one su svojevrsni živi fosili i jedinstveni simboli prirodne baštine, koji nas povezuju s dalekom prošlošću planeta i podsjećaju na važnost očuvanja biološke raznolikosti. Primjer takve vrste je hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. croatica), čiji je najbliži srodnik udaljen čak 5000 kilometara u srednjoj Aziji, što ovu biljku čini izuzetno značajnim reliktom drevne flore.