Božićna radionica izrade biljnih terarija u Bauhausu Jankomir
1. prosinca 2025.
Hrvatska priroda obiluje s oko 5000 biljnih vrsta i podvrsta - među kojima se i procjenjuje da je više od 500 otrovnih biljaka koje možete sresti u šetnji, čak i blizu kuće. Mnoge od njih izgledaju bezazleno ili čak primamljivo, pa je poznavanje ovih otrovnica ključno za sigurnost. Otrovi u biljkama evolucijski su nastali kao obrana – sadrže alkaloide, glikozide, proteinski toksine i druge tvari koje mogu uzrokovati niz simptoma od probavnih tegoba do zastoja srca. Posebno su ugroženi djeca i kućni ljubimci, jer nerijetko upravo oni stradaju zbog nepažnje ili nepoznavanja biljaka. U nastavku donosimo pet otrovnih biljaka u Hrvatskoj – njihovo stanište, djelovanje otrova i slučajeve trovanja koje upozoravaju na oprez.
Modri jedić (Aconitum napellus)
Modri jedić (poznat i kao akonit ili vučji čemer) planinska je biljka prekrasnih ljubičastih cvjetova kacigastog oblika, koja raste na vlažnim livadama i rubovima šuma gorja. Iza te lijepe vanjštine krije se jedan od najsnažnijih biljnih otrova – akonitin, toksični alkaloid koji djeluje na živčani sustav. Svi dijelovi jedića izrazito su otrovni, a čak i manji unos može dovesti do teškog trovanja. Štoviše, trovanje jedićem razvija se najbrže od svih biljaka: simptomi se mogu pojaviti već 5–10 minuta nakon unosa. Prvi znaci uključuju peckanje u ustima, znojenje i vrtoglavicu, a ubrzo nastupaju slabost, usporen puls, poremećaj vida te paraliza mišića i disanja. Zbog takve brzine djelovanja i smrtonosnosti, jedić se svrstava u sam vrh najotrovnijih europskih biljaka. Kod trovanja je ključna brza medicinska pomoć, no nažalost često ni ona ne uspije spasiti žrtvu ako je doza bila veća. Berači ljekovitog bilja u planinama trebaju stoga dobro poznavati jedić kako ga ne bi zamijenili s kakvom jestivom biljkom i time se doveli u životnu opasnost. Kontakt s ranjenom ili oštećenom kožom dovoljan je da otrov ove biljke dospije u organizam – konzumacija nije nužna.
Pjegava kukuta (Conium maculatum)
Velika kukuta je zloglasna otrovna biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). Riječ je o visokoj, razgranatoj trajnici koja može narasti i do 2–2,5 metra, s perasto izrezanim listovima nalik na peršin ili mrkvu i karakterističnim šupljim stabljikama prošaranim crvenkastim pjegama. Cvate ljeti sitnim bijelim cvjetićima skupljenima u štitaste cvatove, a raste uz puteve, živice te na zapuštenim mjestima u blizini naselja diljem Hrvatske. Cijela biljka je otrovna – sadrži potentni alkaloid koniin koji paralizira živčani sustav. U povijesti je kukuta ozloglašena kao biljka kojom su vršena pogubljenja: najpoznatije je trovanje filozofa Sokrata, koji je prema predaji ispio upravo otrov kukute. Trovanje započinje peckanjem u ustima, drhtavicom i osjećajem hladnoće u ekstremitetima. Postupno se javlja slabost mišića koja napreduje do potpune paralize – žrtva ostaje pri svijesti, ali gubi kontrolu nad tijelom. Smrt nastupa gušenjem uslijed paralize dišnih mišića. Zbog sličnosti listova, kukuta se može zamijeniti s jestivim divljim peršinom ili pastrnakom, što je izuzetno opasno. Stoga je važno obratiti pozornost na pjegavu stabljiku i neugodan miris kukute kako bi se izbjegla zabuna s korisnim biljkama.
Velebilje (Atropa belladonna)
Velebilje je jedna od najopasnijih biljaka Europe. Raste pretežno u polusjenovitim brdskim i planinskim predjelima, a prepoznatljiva je po jajolikim listovima i krupnim bobicama. Plodovi velebilja izgledom i okusom podsjećaju na borovnice – privlačni su i “ukusni”, osobito djeci – ali su izrazito otrovni. Cijela biljka sadrži veliku koncentraciju tropanske alkaloide poput atropina i skopolamina, koji uzrokuju delirij, halucinacije, paralizu te na koncu i smrt kod većih doza. Upravo je atropin iz velebilja u malim dozama našao primjenu u medicini (širenje zjenica u oftalmologiji), dok veće količine brzo dovode do fatalnog ishoda. Trovanje velebiljem često se očituje kroz suhoću usta, proširene zjenice, smetenost i ubrzan rad srca, a zbog atraktivnih bobica najčešće stradavaju neinformirani berači i djeca koji ih pojedu iz neznanja. Ime “Atropa belladonna” krije simboliku dublju od botanike: Atropa dolazi od grčke božice sudbine koja presijeca nit života, a belladonna znači “lijepa žena” na talijanskom – dvosmisleni naziv koji istodobno upućuje na zavaravajuću ljepotu i povijesnu praksu kapanja soka velebilja u oči, jer su se tada proširene zjenice smatrale zavodljivima.
Jesenski mrazovac (Colchicum autumnale)
Jesenski mrazovac (poznat i samo kao mrazovac ili golotura) višegodišnja je biljka koja raste na vlažnim livadama kontinentalne Hrvatske. Krajem ljeta iz tla se pojavljuju nježni cvjetovi ružičasto-ljubičaste boje, nalik šafranu (lat. Crocus), dok se lišće razvija tek u proljeće iduće godine. Ova neobična fenologija dovodi do čestih zabuna – u proljetnoj fazi listovi mrazovca lako se zamijene s medvjeđim lukom (lat. Allium usrinum), vrlo popularnom jestivom samoniklom biljkom. Nažalost, takve zamjene imaju kobne posljedice: svaki dio mrazovca je otrovan, posebice lukovica i sjemenke, jer sadrže alkaloid kolhicin. Kolhicin je izuzetno snažan otrov koji ometa diobu stanica – trovanje se očituje kroz jaku mučninu, povraćanje, te višestruko otkazivanje organa (tzv. “biljni arsen”). Protuotrovna nema, liječenje je samo simptomatsko. Upozoravaju recentni slučajevi: planinar na Velebitu 2024. helikopterom je spašen nakon što je zabunom pojeo mrazovac misleći da je medvjeđi luk. Iste godine zabilježeno je i više trovanja u Primorju – neki su nažalost završili smrću. Liječnici ističu da svega 0,7 mg kolhicina može biti smrtonosno – otprilike koliko se nađe u jednom jedinom lukovičastom izdanku. Stoga je pravilo broj jedan: nikada ne konzumirajte samoniklo bilje ako niste 100% sigurni u identifikaciju, osobito ne listove koji nalikuju medvjeđem luku u područjima gdje raste mrazovac. Jedna od glavnih razlika u području rasta je i ta da mrazovac preferira otvorena staništa poput livada, dok medvjeđi luk uglavnom raste u šumarcima i sjenovitim područjima. No najpouzdaniji način razlikovanja – kako od mrazovca, tako i od đurđice – jest miris. List medvjeđeg luka MORA imati snažan miris češnjaka. Ako ne miriše, ne ide u košaru.
Obični oleander (Nerium oleander)
Obični oleander je prekrasan, ali iznimno otrovan zimzeleni grm čije ružičaste, crvene ili bijele boje rado viđamo u priobalnim vrtovima, parkovima i uz ceste na Mediteranu. Naoko idilična ukrasna biljka zapravo je smrtonosna u svim svojim dijelovima – listovi, cvjetovi, grančice, sjemenke, pa čak i suhi list ili dim nastao paljenjem oleandra, sve sadrži kardiotoksične glikozide (oleandrin i neriin) koji mogu uzrokovati zatajenje srca. Dovoljan je jedan list oleandra da ozbiljno ugrozi život djeteta, a za kućne životinje (npr. mačke, pse, pa i stoku) oleandar je jednako opasan – poznati su slučajevi trovanja žvakanjem listova ili pijenjem vode iz vaze u kojoj je stajao oleandar. Simptomi trovanja uključuju usporen rad srca, snažnu mučninu, bolove u trbuhu, vrtoglavicu te posljedično kolaps i smrt zbog srčanog aresta. Oleandar nema prirodnih “upozoravajućih” signala – listovi su kožasti i gorkasti, ali životinje instinktivno ne prepoznaju opasnost, a čovjeka može zavarati lijep izgled biljke. Iako su zabilježeni i pokušaji samoubojstava oleandrom, mnogo češće stradavaju djeca koja nehotice stave list ili cvijet u usta, ili pak odrasli koji ne znaju za njegovu toksičnost (npr. koriste granu oleandra za pravljenje ražnjića za roštilj, što je dovoljna doza za trovanje!). U priobalnim krajevima uz korita rijeka i potoka, uz more i ostalim vlažnim klancima i osunčanim padinama Mediterana, gdje oleander raste samoniklo uz vodotokove, važno je upozoriti turiste i izletnike da ga se nipošto ne bere niti konzumira.
Popis opasnih i otrovnih biljaka u Hrvatskoj daleko nadilazi ovih pet - naša zemlja skriva stotine vrsta čija konzumacija može biti opasna ili smrtonosna. Ipak, otrovne biljke nisu naši neprijatelji, već dio naših ekosustava. Mnoge od njih imaju ljekovita svojstva, ali granica između lijeka i otrova često je vrlo tanka. Znanje je najbolji protuotrov. Ako ste ikada brali gljive, znate koliko je važno prepoznati svaku nijansu – s otrovnim biljkama pravila su ista. Djecu od malih nogu treba učiti da ne diraju nepoznate bobice – još manje da ih stavljaju u usta. Također, treba zaštiti kućne ljubimce – držite ih podalje od ukrasnih vrtnih biljaka poput oleandra, jer i oni mogu nastradati. Ako posumnjate na trovanje biljkom, odmah potražite liječničku pomoć. Pravovremena reakcija može spasiti život – nemojte čekati da se simptomi razbuktaju. Priroda je istovremeno fascinantna i nepredvidiva. Uživati u njezinim darovima znači i znati gdje je granica.
