Ožujak 2020. Budim se u tišini koja je postala svakodnevica. Sunčeve zrake probijaju se kroz prozor, ali umjesto uobičajenog žamora ulice, čujem samo vlastito disanje. Grad je utihnuo. Pogled kroz prozor otkriva prazne ulice i zatvorene trgovine. Osjećaj izolacije je opipljiv. Tijekom tih dana, dok smo svi ostajali kod kuće, priroda je počela pokazivati znakove oporavka. U Veneciji su kanali postali bistriji zbog smanjenog broja brodova i turista, a u Indiji je zabilježen porast broja flaminga u Mumbaiju, što se pripisuje smanjenju ljudske aktivnosti. Ova pojava, dobila je i svoje ime:  “anthropause”, a označava globalno smanjenje ljudske aktivnosti tijekom pandemije, što je omogućilo znanstvenicima da proučavaju ponašanje divljih vrsta u odsustvu ljudskog utjecaja.

Ravnoteža je bila drugačija, čini se bolja, konačno postignuta. No, kroz vrlo kratko vrijeme sve se vratilo u 'normalu'. Pokušaj ponovnog uspostavljanja ravnoteže postajao je sve glasniji, a pitanja bez odgovora su se samo nametala. Kako je postići, i kakva je to ravnoteža koja je potrebna za održanje zdravog ekosustava?! U kojem trenu i koliko se ljudi trebaju uključiti?! Što sve to znači? Znači prepoznati kada je najbolje pustiti prirodu da se sama obnavlja, a kada je potrebno intervenirati kako bismo pomogli prirodi ili otklonili štetu koju smo nanijeli. Primjerice, uklanjanje invazivnih biljnih vrsta koje prijete autohtonim biljkama može pomoći u vraćanju prirodne ravnoteže. S druge strane, prekomjerna intervencija, poput pretjerane regulacije prirodnih procesa, može narušiti tu ravnotežu. Nekada davno bio je prestiž sakupiti neku rijetku biljku s prirodnog staništa i poslati ju nekom ljubitelju, preprodavaču ili članu kraljevske obitelji, danas je to nepojmljivo i najstrože zabranjeno. Danas čak mnoge autohtone biljne vrste možete nabaviti od vrsnih uzgajivača po prilično pristupačnim cijenama. Nadalje, primjer uspješnog očuvanja biljnih vrsta možemo pronaći i u konceptu malih zaštićenih područja, kao što su primjerice nacionalni parkovi ili parkovi prirode, koji su, između ostalog, usmjereni na očuvanje rijetkih ili ugroženih vrsta. Ovi 'mikrorezervati', često smješteni na teško dostupnim mjestima, omogućuju biljkama rast i razvoj bez ljudskog ometanja, te na taj način doprinose očuvanju bioraznolikosti. Bioraznolikost, ta živopisna mreža isprepletenosti života od najmanjih i najprimitivnijih vrsta do velikih i evolucijski odvedenih vrsta, drži naš planet u ravnoteži. Svaka biljna vrsta, bez obzira koliko mala ili velika, igra svoju ulogu u složenom ekosustavu. Kada vrste nestaju zbog klimatskih promjena, krčenja šuma ili urbanizacije, ravnoteža se remeti, a posljedice postaju vidljive u našem svakodnevnom životu: u zraku koji udišemo, hrani koju jedemo, stabilnosti svijeta u kojem živimo.

A gdje smo tu mi? Svako od nas može biti jedan mali kotačić koji će doprinijeti toj simfoniji života, kroz male ali značajne korake, sadnjom npr. autohtonih biljaka, izbjegavanjem plastike,  podržavanjem održivih proizvoda ili jednostavno redovitim odlaskom u prirodu. U jednom broju časopisa National Geographic tema je bila potaknuti ljude da svatko izradi svoj mali 'vrt' pun bioraznolikosti, pa je tako voditeljica tog projekta rekla slijedeće: 'Svatko od nas može  izgraditi mali ekosustav u 50 cm velikoj posudi i to na svom balkonu, ali sadite naše autohtone vrste', i dalje je nastavila: 'The first year you plant them it will feel like nothing has happened, but in year three, they just explode. It’s amazing.'

Ne rađamo se nužno s osjećajem povezanosti s prirodom, ali je ta povezanost duboko usađena u nama i čeka priliku da se ponovno probudi. Ulazak u divljinu nije bijeg od stvarnosti, on je povratak istini o tome tko smo i odakle dolazimo. Kroz ponovno otkrivanje i njegovanje te veze, možemo ne samo spasiti divljinu, nego i sebe same.